Iako je riječ o plemenitom činu i općem interesu, ostavljanje tijela znanosti još uvijek je tabu tema u Hrvatskoj. Ponajviše zbog predrasuda, ali i zbog problema sa suočavanjem s vlastitom smrtnošću.

Kakav je postupak darivanja tijela znanosti i što se s tim tijelima, popularno zvanim ‘kadaverima’, događa, provjerili smo na samom Zavodu za anatomiju Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Njegova predstojnica dr. Lovorka Grgurević ugostila nas je kraj ‘Zbirke rastavljenih lubanja’ kako bi razbila sve naše predrasude o darivanju tijela i pokazala kako je riječ o izrazito odgovornom i plemenitom činu.

Između ostalog, doznajemo da se na Zavodu do 2013. godine nalazilo 15 ljudskih tijela te da je njihov broj unatrag dvije godine porastao na 25. Uvjeti rada za studente su, kaže Grgurević, puno bolji nego prije, no fakultet još uvijek ne raspolaže s dovoljnim brojem tijela na kojima bi studenti mogli provoditi potpunu anatomsku sekciju.

Iako bi se očekivalo da su u 21. stoljeću trupla na sveučilištima zamijenili anatomski modeli i simulacije, dr. Grgurević nas uvjerava da pravo ljudsko tijelo nema alternative. „Pokušalo se na razne načine, uz pomoć 3D programa, atlasa, ali niti jedan način učenja anatomije nije tako dobar i uspješan kao prikaz na tijelu. To je jako važno zbog budućih struka, zbog kirurga i kliničara koji će, ako to kod nas dobro vide, najmanje griješiti u praksi. Pravo tijelo je apsolutni broj 1 za učenje. Preko 600 studenata različitih studija prolazi godišnje kroz naš zavod, a tu su još i upiti kliničara za organizaciju tečajeva. Puno nam znači da i njima možemo pomoći. I poznati stručnjaci dođu kod nas isprobati operaciju prije nego ju izvedu na živom pacijentu“, objašnjava nam naša sugovornica činjenice o kojima prosječan čovjek ne razmišlja.

Nekada i sada

Nekada davno, doznajemo, tijela su se nabavljala u umobolnicama, ubožnicama ili su ih predavali fakultetima u slučaju kada se radilo o beskućnicima. Danas je situacija potpuno drugačija. „Postoji ugovor s Ministarstvom socijalne skrbi prema kojem osobe koje nemaju nikoga, a za života se nisu protivile darovati tijelo, dođu prvo na Zavod koji ih naknadno sahranjuje“, kaže profesorica i dodaje da se to gotovo nikada ne koristi u slučaju ovog zagrebačkog fakulteta.

Sama se je mogla prisjetiti tek jednog takvog slučaja. Umjesto toga, Medicinski fakultet je pokrenuo program kojim građanima demistificira čin koji im je najčešće neugodan za promišljanje, prvenstveno zbog suočavanja s vlastitom smrtnošću.

I dok neki žele sačuvati tjelesni integritet nakon smrti, drugi ga žele odmah pretvoriti u prah, treći – junaci naše priče – nemaju ništa protiv toga da njihovi zemni ostaci prođu proceduru konzerviranja i postanu nastavno sredstvo. „Ako je tijelo dobro konzervirano, ako je dobre konstitucije i povoljnog omjera mišićne i masne mase, može od trenutka sekcije poslužiti oko 5 godina za adekvatno korištenje za nastavu“, kaže Grgurević.

„Imamo potpuno razrađen program darivanja. Na web stranici je sve razjašnjeno, dani su formulari. Osoba ovjerava izjavu kod javnog bilježnika ili ju mi ovjeravamo uz osobnu iskaznicu i primamo ju u registar. Nakon smrti, tijelo se kod nas vrlo elegantno konzervira ubrizgavanjem kemikalija u krvožilni sustav zbog čega organizam ostaje onakvim kakav je bio u trenutku smrti.“

S mrtvima još odgovornije nego sa živima

Donatori su, doznajemo, osobe različitih kategorija, a često se radi o ljudima čija je životna priča složenija i pokatkad teža od prosječne, dok su oni sami nadprosječno osviješteni. Na Zavodu se, primjerice, nalaze tijela nekoliko sveučilišnih profesora. No, kakvih su vjerskih uvjerenja ljudi koji se ne boje prepustiti tijelo znanosti? „Trebalo bi to analizirati. Nakon svega, tijelo se kremira i sahranjuje u prelijepoj grobnici koju smo dali izgraditi na Mirogoju pored vječnoga plamena. Ako požele, možemo ih sahraniti i u njihovim obiteljskim grobnicama.

U upitniku donatore pitamo žele li vjerski obred, ali odgovori variraju. Većina njih kažu da im to nije bitno. Kažu da ih ne zanima, jer ionako ne znaju što ih čeka nakon smrti. Onda im kažem da to nitko ne zna, ali i da je to važno.“

I baš zato se u dvoranama za sekcije tijelu pristupa s maksimalnim poštovanjem, naglašava profesorica. „Razradili smo pravilnike, protokole koji normiraju postupanje s tijelima i štite dostojanstvo osobe kojoj je nekad pripadalo. Postupanje sa živima traži puno pozornosti, ali postupanje s mrtvima nosi još veću odgovornost. Strogo pazimo na poštivanje identiteta tijela.

I kad mi referiraju o tijelu, govore kao da se radi o osobi, imenuju je s gospodin ili gospođa i s njenim punim imenom i prezimenom. Hoćete-nećete kroz godine postanemo bliski s tim našim tijelima i zato im pristupamo s najvećim poštovanjem.“

Profesori Medicinskog fakulteta do sada nisu donirali tijela, ali jedan njihov suradnik jest. „To je tek tada poseban stres kada poznajete osobu koja vam je na stolu. Tad je tu uz poštovanje još dodatan emotivan aspekt“, objašnjava predstojnica Zavoda za anatomiju.

Obitelj ne bi smjela pobijati želju donatora, iako se i to jednom dogodilo. No fakultet ima razumijevanje i za takve slučajeve, a donatori mogu i sami, ako to požele, izaći iz registra.

Mrtvi spašavaju žive

Jedna od onih rijetkih koja se je upisala u registar je naša druga sugovornica, umirovljenica Marija Murgić (63). Kaže, dok je još radila kao tajnica u jednoj zagrebačkoj redakciji, razmišljala je o darivanju organa. I baš kad je zaključila da je prestara za to, čula je da preminula ravnateljica gimnazije koju je poznavala. „Pitala sam kada će biti sprovod, a rekli su mi da nema sprovoda, već je organizirana samo komemoracija. Naime, pokojna ravnateljica je svoje tijelo darovala medicini. Pomislila sam kako je to fantastična ideja i odmah sam se raspitala kako postati donator.“

Gospođa Marija je pronašla potrebne svjedoke za postupak, nazvala Zavod za anatomiju i razgovarala s dr. Grgurević. Uskoro je postala i vlasnicom donatorske kartice. „Vjernica sam, rođena sam tako i odgajana. Prah prahu, tijelo umire, ali duša ostaje. Ne znam zašto mnogi doniranje tijela odmah povezuju s vjerom. To ne bi trebalo imati veze.“

Priča nam da ne misli kako je to ‘stvar za ateiste’ te da će o svemu izvijestiti i svojeg župnika. „Ako činim humano djelo, spasim nekome život, zar je bolje da mrtvo tijelo propada i da od njega nema koristi? Zar nije bolje da netko na njemu nauči kako sutra spasiti nekome život?“, pita ova umirovljenica.

Murgić kaže da se od prvog trenutka nije dvoumila. Sve je priopćila kćerki koja je, kaže, bila više iznenađena činjenicom da razmišlja o smrti, nego doniranjem tijela Medicinskom fakultetu. „Direktor na poslu mi je rekao da ne smijem učiniti tako nešto.

A ja sam bila sretna. Uvijek sam htjela nešto napraviti, a poslije smrti darivanje tijela jedino što mogu napraviti. Mogu pomoći. Navikla sam pomagati. A ovo je nešto sasvim normalno i humano.“ Ako išta, šali se gospođa Marija, na Medicinskom fakultetu je čeka dobro društvo.

Mrtvih i smrti se, dodaje, ionako ne treba bojati, jer ljudi su opasni samo dok su živi.