POVIJEST ZAVODA
Zavod za anatomiju „Drago Perović“ Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu s radom je započeo daleke 1918. godine nastupnim predavanjem novopečenog doktora, a kasnije akademika Drage Perovića, predavanjem „O smjeru nastavnog i znanstvenog rada u anatomiji“. Od tog 12. siječnja sve je zaista i išlo u tom smjeru.
Na rubu zapadne Europe, za više država i uređenja, zagrebačka Anatomija zadržala je kroz gotovo pa stoljeće ono nešto što ju je, uz bečki, izdizalo ponad svih drugih anatomskih zavoda, pa, moglo bi se reći, u svijetu. Akademik Perović je svojim cjeloživotnim predanim radom uspostavio kolosalnu muzejsku zbirku koja je u to vrijeme, a i danas, predstavljala i predstavlja nešto gotovo pa nedostižno i neprocjenjivo.
Počevši od ogromne zbirke koštanih preparata, čija se stvarna vrijednost tek sad spoznaje, preko zbirke organa isprepariranih do najsitnijih detalja s nikad nadmašenom preciznošću, sve do one koja obuhvaća rastavljene kosti lubanje od fetalnog doba do 28 godine života, zbirke još nedovoljno istražene za koju se nadamo da će u budućnosti polučiti izvrsnu međunarodnu suradnju.
Naravno, za velika djela su, osim ogromne predanosti (Perović je živio u zgradi Zavoda na Šalati ) i intelekta potrebni i veliki suradnici, u simbiozi s kojima nastaju velika djela, veća od života. Paradoksalno, uvjet osnivača zagrebačke Anatomije za prijelaz iz Beča i preuzimanje takve odgovorne uloge bio je da žene ne studiraju, a njegov asistent, prvi suradnik i kasniji nasljednik bila je žena- akademkinja, profesorica Jelena Krmpotić- Nemanić.
Još jedna osoba koja je zauvijek zadužila Sveučilište u Zagrebu, osoba koja je zajedno s Perovićem vodila, a kasnije i preuzela Zavod za anatomiju, gdje je aktivno radila sve do svoje smrti 2008. godine.
U njihovu čast se već godinama u siječnju održava Memorijal Perović – Krmpotić Nemanić.
Danas se još uvijek priča o njihovim predavanjima, o crtežima koje su s obje ruke u isto vrijeme crtali po ploči, crtežima čija je kvaliteta prelazila onu u anatomskim atlasima, o njihovim crnim kutama, o strahopoštovanju koje su studenti osjećali kada su se ustajali pri ulasku profesora u dvoranu i secir- sale, po savršenoj preciznosti koju su imali kad su pincetom zahvatili strukturu koju su studenti potom imenovali, po odijelima i opravama koja su se čuvala posebno za usmene kolokvije.
Već gotovo stotinu godina vrhunski anatomi i znanstvenici čuvaju Perovićevo svetište na Šalati; ljudi koji su svoj istraživački rad započeli u podrumu Anatomije, a završili ga na svjetskoj pozornici. Priznati akademici, profesori, specijalisti i znanstvenici još se rado sjećaju svojih početaka i još se radije vraćaju u zgradu u kojoj su prvi put osjetili onaj žar koji ni danas ne jenjava. Na svoj Zavod.
Zavod na kojem se opet osjeća onaj entuzijazam, ona poletnost, onaj duh zajedništva, odgovornosti prema baštini i ljubavi prema anatomiji.
Baš poput 1918.